Versione Italiana | Nota biografica | Versione lettura |
1.
Prezir. Ovdje na stepništu. Je li
to ono što prekriva strah?
Zbog rata sam zapamtio naborano lice u zaklonu,
kapu kakvu je nosio moj djed, onemoćale ruke.
I psa.
Čiji je strah bio veći? Tvoj ili njegov?
Ritam vatre mrak uvijek čini guščim. Bolestan sam,
mora da sam bolestan. Zašto
bih inače u gradu koji gori tražio ovaj ritam,
plesačice u plamenu.
A uvijek su ovdje. U smrti.
Pod kamenim pločnikom.
2.
Fotografija šuti, ovdje se umire. Ovdje
su lica oštra i lijepa.
Gdje sam se u toj šutnji izgubio?
Od straha gradim zid, za mene i psa.
Kakav prezir, ovdje na stepeništu. U mraku.
Čovjek do mene sakrio se u tišinu. Ne želi. Ni ja
ne želim. Ni pas. Ni ti.
3.
Ni ti.
Gdje si? Jesi li otplesala u plamen?
Ili iz mraka, sa sigurnog vrebaš prvi trenutak
u koji se da otrčati?
Ovdje, na stepeništu, glazba je meka,
nježna. Čekam te, ovdje te ljudi čekaju. Ovdje
te čeka pas i čovjek koji se sklupčao.
Čovjek koji se sklupčao i sakrio se u tišinu.
I prezir.
4.
I prezir. Ovdje na stepništu. Je li
to ono što prekriva strah?
1.
Kada ti prstima dodirujem lice
prenosim na tebe
svu draž i težinu kojom se, nespremna
na jutarnje svjetlo, zamataš
i skrivaš od lađa i brodova
koji te kroz prozor vrebaju iz parkova.
Moja se jutra razlikuju od tvojih jer
bjelinu o kojoj ti govorim
nosio sam po svu noć kroz ulice.
Tvoja su jutra daleko bolja. Bez bjeline,
bez suvišnih kretnji, bez ičega
što bismo, pijani i suhi od noći,
mogli nazvati srećom.
2.
A što ako si u pravu kada me gledaš
preko ramena
kao kakvu malu stvar, nešto što
gubi se pri svakom našem dodiru?
Govorio sam stvarima na stolu, svemu
što je pred nama ležalo.
3.
Govorio sam: iziđem li rukom
kroz staklo u sobi
hoće li se ono
očemu sam ti želio šutjeti
razvući
u usne,
leći nam na tijela kao sablast?
4.
Gledam kako ležiš, sva snježna
i puna tišine. Kamo se možemo
otisnuti ovako prolazni: ti
kao gusta bjelina, ja kao oko
na tvom vratu?
1.
To je ono što cijelo vrijeme govorim.
Krećemo se, a ne napuštamo mjesto
s kojega, ruku uronjenih u prašinu,
okrećemo lica riječima.
Nekim riječima jednostavno ne možeš dati
značaj.
Misliš: izgovaraš ih, a samo otvaraš usta
plašeći sobno bilje. Kao kad tramvaj
iskrcava putnike.
Kao prazan dlan.
2.
A prazni dlanovi uvijek završe na licu.
Tome se opireš, prepuštena prozoru
i svemu što te izvana gleda.
I mami.
Putovala bi, a meni se ne ide nikamo.
3.
Ostaje mi se jer teško pratim
tvoje snove. Jer onda
nema tko ostati ovdje, nahraniti mačku.
Promatrajući te,
čini mi se da rastem. Negdje tamo,
u smjeru zida. Zapravo nigdje.
Zapravo ne rastem.
4.
Zapravo nestaješ.
Postaješ rijec koju šutim, prazan portret.
Kao onaj Seder što već mjesecima visi
u hodniku.
Uvijek si imala ukusa.
Slike na zidu tvoja su specijalnost.
5.
Okno ti prozora odlično pristaje.
Meni je vaza prijatelj, a tebi se putuje.
Grudima proročice vješto izbjegavaš
opori dim cigarete.
6.
Ipak,
najbolje ti leži ogledalo. Ono od tebe
ne traži ništa suvišno. Nikakvu misao.
Tamo si potpuna jer
to je slika u kojoj nisam prisutan.
Tebi se, kažeš, putuje, recimo
na Capri. Ili u Vatikan:
tamo i naranče mirišu na svece.
Ja samo želim sanjati. Ne znam,
na primjer suncokrete.